Poštovani Prijatelji,

hvala vam na pozivu da povratnici podijele svoje iskustvo. Rado bih s vama podijelio svoju priču o povratku u Hrvatsku.

Rođen sam i odrastao u Austriji. Tamo sam proveo cijeli svoj život sve do svoje 28. godine, kada sam donio odluku preseliti se u Hrvatsku i ovdje započeti novi život. Danas živim u Zagrebu, gdje sam nakon povratka otvorio vlastitu firmu i počeo graditi svoju budućnost.

Zašto sam se odlučio na povratak?

Vjerujem da svaki Hrvat u sebi nosi neku čežnju za životom u Hrvatskoj. To je čežnja koju je teško opisati riječima. Mislim da je mnogi osjećaju, ali je strah često toliko velik da na kraju čovjek ne napravi taj korak.

I ja sam se bojao. Pitao sam se kako ću sve započeti iznova, kako ću raditi, kako ću riješiti financije, hoću li se snaći i kako će sve to izgledati.

Ali kroz život sam naučio da, kada vjeruješ da si na nešto pozvan, moraš imati i vjeru da napraviš taj korak. Prije odluke puno sam razmišljao o tome je li povratak zdrav za moju dušu, za mene, moju obitelj i moju djecu te za našu budućnost.

Na kraju sam svoju odluku temeljio na vrijednostima koje su mi najvažnije: vjera, obitelj i domovina.

Za mene to nisu samo riječi ili floskula. U Hrvatskoj mogu svakodnevno živjeti svoju vjeru, otići na misu i vidjeti pune crkve. Moja obitelj može biti okružena zdravim krugom ljudi. Živim u domovini za koju su generacije prije nas podnijele veliku žrtvu kako bismo mi danas mogli živjeti ovdje.

Kada sam jednom donio odluku, jednostavno sam rekao: „OK, idemo.” I od tog trenutka stvari su se počele slagati. Ni sam ne mogu objasniti kako je sve točno išlo, ali jednostavno sam napravio taj prvi korak.

Što me ugodno iznenadilo?

Jako me iznenadilo koliko su ljudi bili sretni kada bi čuli da se netko vratio u Hrvatsku i da ovdje želi graditi svoju budućnost, obitelj i posao.

Susreo sam puno ljudi koji su mi željeli pomoći, posebno u poslovnom svijetu. Otvorile su mi se i neke prilike koje u Austriji možda nikada ne bih mogao ni zamisliti.

To pripisujem i tome što sam u svoj povratak krenuo s vjerom da je to nešto na što sam pozvan.

Posebno bih istaknuo i osjećaj pripadnosti. Iako sam porijeklom iz Bosne i Hercegovine i nemam obiteljske korijene u Zagrebu, nakon nekoliko mjeseci prilagodbe i uhodavanja, otprilike četiri do pet mjeseci, prvi put u životu mogu iskreno reći da se osjećam kao kod kuće.

S kojim sam se problemima susreo?

Najveći problem s kojim sam se susreo bila je birokracija i činjenica da neke stvari u Hrvatskoj jednostavno idu sporije.

Ipak, ne bih želio sve gledati negativno. Postoje ustanove koje danas funkcioniraju jako dobro i ne smatram poštenim sve stavljati u isti koš. Hrvatska se mijenja i ide korak po korak prema boljem.

Naravno, ima još puno prostora za napredak, kao i nedostatka jasnih i dostupnih informacija, posebno za ljude koji se vraćaju iz inozemstva. Mislim da bi tu bilo korisno dodatno konkretizirati neke stvari i povratnicima olakšati prve korake.

Ja osobno nisam stručnjak za to kako bi se taj sustav najbolje mogao organizirati, ali vjerujem da bi ljudi koji se time bave mogli napraviti puno za one koji tek dolaze.

Što bih promijenio?

Promijenio bih dosta toga, ali istovremeno mislim da treba biti realan i priznati da se Hrvatska postupno mijenja.

Ne možemo očekivati da će se sve promijeniti preko noći. Neke stvari idu sporije i čovjek to mora prihvatiti kao dio procesa.

Ali ono što smatram najvažnijim jest da čovjek prije povratka mora postaviti svoje prioritete.

Naravno da su posao, financije, administracija i materijalna sigurnost važni. Ali ako se vraćam zbog svoje obitelji, svoje vjere i ljubavi prema domovini, onda birokracija ne može biti mjerilo svega.

Ako zbog onoga zbog čega sam se vratio moram nešto pretrpjeti, onda ću to prihvatiti. Jer znam zašto sam se vratio.

To isto govorim ljudima koje susrećem i danas u Austriji: gledajte svoj život, svoju obitelj i svoju budućnost. Posložite prioritete života.

Vjerujem da smo mnogi pozvani na povratak, ali razumijem i strah koji čovjek osjeća prije nego što napravi taj korak. I sam sam ga imao.

Ne mogu nikome obećati da će povratak biti jednostavan. Neće uvijek biti. Možda ćete u nekim stvarima imati manje materijalno nego što ste imali u inozemstvu. Ali vjerujem da možete imati više onoga što je čovjeku na kraju života stvarno važno – više života, više pripadnosti, više obitelji i više Božje prisutnosti u srcu i duši.

Za mene Hrvatska nije samo određeni grad ili mjesto.

Porijeklom sam iz Bosne i Hercegovine. Danas živim u Zagrebu, ali Hrvatska je za mene dom. Nebitno jesam li u Vukovaru, Splitu, Zagrebu, nekom drugom gradu ili na selu – osjećam da pripadam ovoj zemlji.

Hrvatska je moj izbor. Hrvatska je moj dom.

Srdačan pozdrav,

Ivan Anusic