Povratak u Hrvatsku: dovoljno je potpora, ili povratnicima treba nešto sasvim drugo?

Hrvatska posljednjih godina sve glasnije poziva svoje iseljenike na povratak. Uvedene su financijske mjere, porezne olakšice, program Biram Hrvatsku, novi modeli stambenog zbrinjavanja, pomoć pri priznavanju inozemnih kvalifikacija, a tijekom 2026. pokrenuti su i projekti kojima se lokalnim zajednicama daju sredstva za bolju integraciju povratnika. Dakle, nije točno reći da država ne radi ništa. Radi se više nego prije.

Ali pitanje koje bismo trebali postaviti glasi: rješavaju li postojeće mjere probleme zbog kojih povratak u praksi uspije ili ne uspije?

Jer povratak nije samo pitanje novca.

Nije isto vratiti se u Svetu Nedelju, Zagreb, Split, Baranju ili Liku

Jedna od najvećih pogrešaka bila bi promatrati svakog povratnika na isti način.

Obitelj koja se vraća u gospodarski razvijeno područje s velikim brojem poslodavaca, dostupnim školama, vrtićima i relativno razvijenom infrastrukturom nalazi se u potpuno drukčijoj situaciji od obitelji koja se vraća u malo mjesto u Slavoniji, Baranji, Lici ili Dalmatinskoj zagori.

Nekome je najveći problem pronaći stan. Drugome posao. Trećemu vrtić. Četvrtome liječnika ili pedijatra. Petome prijevoz do radnog mjesta. Šestome priznavanje kvalifikacije stečene u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj.

A nekome tko želi otvoriti vlastiti posao najveći problem uopće nije početnih nekoliko tisuća eura potpore, nego jednostavna činjenica da u njegovoj sredini možda nema dovoljno tržišta, radnika, poslovnih partnera ili infrastrukture.

Zato nacionalna mjera može biti dobra, a da istodobno za konkretnu obitelj bude nedovoljna.

Povratniku ne treba samo potpora. Treba mu plan povratka.

Čovjek koji se vraća s partnerom i dvoje djece zapravo preseljava cijeli svoj život.

Prije povratka trebao bi moći na jednom mjestu dobiti odgovor na vrlo konkretna pitanja: kakve su mogućnosti zaposlenja u mjestu u koje dolazi, koliko košta stanovanje, postoje li mjesta u vrtiću, gdje dijete može dobiti pedijatra, kako prenijeti zdravstveno i mirovinsko osiguranje, što napraviti s dokumentima iz Njemačke, kako priznati diplomu ili stručnu kvalifikaciju, postoje li lokalne potpore i kome se javiti ako želi pokrenuti posao.

Tu dolazimo do onoga što možda nedostaje više od još jedne financijske potpore: regionalna logistika povratka.

Povratniku koji kaže: „Vraćam se u Osijek s dvoje djece i želim raditi kao električar” sustav bi trebao moći dati drukčiji paket informacija od onoga koji dobiva osoba koja kaže: „Vraćam se u Samobor i otvaram IT tvrtku.”

Problemi počinju tek kada se automobil s njemačkim tablicama parkira pred novom kućom

Na papiru povratak može izgledati jednostavno. U stvarnosti tada počinje niz praktičnih pitanja: prebivalište, osobni dokumenti, zdravstveno osiguranje, porezni status, dječji doplatak, prijenos osiguranja iz druge članice EU, vrtić, škola, liječnik, pedijatar, banka, automobil, priznavanje obrazovanja, posao supružnika i desetci drugih postupaka.

Iskustva povratnika pritom nisu jednaka. Neki nam govore da su velik dio administracije riješili brzo i bez problema. Drugi opisuju potpuno suprotna iskustva – odlazak od šaltera do šaltera, različite informacije različitih institucija i situacije u kojima nitko ne može jasno reći što je sljedeći korak.

Obje priče treba čuti.

Zdravstvo i djeca nisu „sporedni detalji”

Za mladu obitelj pitanje povratka često neće odlučiti porezna olakšica nego jednostavna pitanja: Hoću li imati pedijatra za svoje dijete? Hoće li dijete dobiti mjesto u vrtiću? Možemo li pronaći obiteljskog liječnika? Može li supružnik pronaći posao? Koliko ćemo svakodnevno putovati? Postoji li uopće stan koji si možemo priuštiti?

Ako država želi dugoročni povratak mladih obitelji, onda vrtić, liječnik, škola, stanovanje, prometna povezanost i zaposlenje partnera moraju biti dio politike povratka jednako kao porezne i novčane mjere.

Zanimljivo je da je i samo Ministarstvo u pilot-programu za lokalne zajednice kao područja važna za povratak izrijekom navelo institucionalne, stambene, infrastrukturne, obrazovne, zdravstvene i društvene kapacitete. To pokazuje da se problem počinje promatrati šire od samih novčanih potpora.

Postoje i pozitivni pomaci

Tijekom 2026. Ministarstvo demografije i useljeništva odobrilo je 13 lokalnih i regionalnih projekata upravo za povratak, useljavanje i integraciju, u ukupnoj vrijednosti od preko pola milijuna eura. Među njima su vrlo konkretni projekti: Pleternica za unapređenje zdravstvenih i psihosocijalnih usluga, Tompojevci za useljavanje i stambeno zbrinjavanje povratnika, Otok za adaptaciju stambene jedinice, Petrinja za integraciju djece i obitelji povratnika, Daruvar za stambeno zbrinjavanje, Biograd na Moru za učenje jezika i lokalnu podršku te Pakrac za uređenje predškolske ustanove za povratničke obitelji. Splitsko-dalmatinska županija dobila je sredstva za Centar za razvoj umjetne inteligencije.

To su zanimljivi primjeri upravo zato što ne polaze samo od pitanja „koliko novca dati povratniku?”, nego od pitanja „što toj obitelji nedostaje da bi ovdje mogla normalno živjeti?”

Država je 2026. otvorila i financiranje prijevoda inozemnih visokoškolskih kvalifikacija, što uklanja jednu konkretnu administrativnu prepreku povratnicima. Uz to, zakonske izmjene omogućile su stambeno zbrinjavanje povratnika kroz najam raspoloživih državnih stambenih jedinica, prvenstveno na potpomognutim područjima.

Dakle, postoje pomaci koje treba priznati.

Ali upravo bi takve lokalne modele trebalo pratiti na terenu: što je stvarno funkcioniralo, koliko se ljudi vratilo, koliko ih je ostalo i što im je nakon godinu ili dvije najveći problem?

20.000 ljudi u jednoj zajednici nije mala stvar

Samo zajednica Povratnici HR okuplja oko 20.000 ljudi. Iza jednog člana često nije jedna osoba. Iza njega mogu biti supružnik i djeca, roditelji, rodbina ili cijela obitelj koja zajednički razmatra povratak.

Kada promatramo cijeli naš povezani ekosustav grupa i kanala, procjenjujemo da se oko tema povratka, života u Hrvatskoj i dijaspore na različite načine nalazi približno 150.000 ljudi, možda i više.

Naravno, nisu svi oni budući povratnici. Neki su se već vratili. Neki tek razmišljaju. Neki se neće vratiti, ali podržavaju povratak drugih. Neki traže informacije za roditelje ili djecu.

Upravo zato takve zajednice mogu biti vrijedan izvor informacija o tome što ljude stvarno muči prije i nakon povratka.

Povratnici se uglavnom ne vraćaju zbog 7.000 eura

To je možda najvažnija stvar koju treba razumjeti.

Čovjek koji je deset ili dvadeset godina živio u Njemačkoj neće spakirati obitelj, napustiti posao, stan i uređeni život samo zato što postoji jedna državna potpora. Mjera Biram Hrvatsku ima svoju svrhu – poticanje povratka, samozapošljavanja i mobilnosti radne snage – ali sama po sebi ne može biti cjelovita politika povratka.

Ljudi se vraćaju jer žele živjeti u Hrvatskoj. Vraćaju se zbog obitelji, djece, roditelja, načina života, pripadnosti, mora, zemlje, prijatelja ili jednostavno zato što nakon godina provedenih vani žele sljedeće poglavlje života napisati kod kuće.

Mnogi od tih ljudi već su jednom krenuli od nule. Otišli su u Njemačku, Austriju, Irsku ili neku drugu državu bez jezika, bez poznanstava i bez sigurnosti da će uspjeti. Naučili su jezik, pronašli posao, izgradili karijere i podigli obitelji.

Kada se vraćaju u Hrvatsku, ne traže da država njihov život financira. Traže da im ga država ne učini nepotrebno kompliciranim.

Možda nam treba „povratnički servis”, a ne još jedan letak

Umjesto da povratnik sam obilazi deset institucija, ozbiljan sljedeći korak mogao bi biti regionalni one-stop-shop za povratnike.

Jedan kontakt. Jedan savjetnik. Jedan individualni plan.

Osoba kaže gdje se želi vratiti, čime se bavila, koliko članova obitelji dolazi, koliko su djeca stara i želi li posao ili samozapošljavanje. A sustav joj daje konkretan pregled: dokumenti, rokovi, porezi, zdravstvo, vrtići i škole, dostupno stanovanje, lokalni poslodavci, priznanje kvalifikacija, HZZ, lokalne i državne potpore te kontakt-osobe koje mogu riješiti problem.

Takav pristup ne mora nužno biti skuplji od postojećeg. Ali bi mogao biti puno korisniji.

Vrijeme je da pitamo same povratnike

Ne želimo stvarati sliku da je svaki povratak problem. Nije.

Postoje ljudi kojima je povratak bio jedna od najboljih životnih odluka. Otvorili su tvrtke, pronašli posao, kupili ili obnovili kuće, djeca su se odlično uklopila i danas kažu da bi ponovno napravili isto.

Takve priče treba objavljivati. Ali treba objavljivati i one druge. Ne zato da bismo ljude odvraćali od povratka, nego upravo suprotno – da sljedeća obitelj ne mora ponoviti problem koji je netko prije nje već prošao.

Zato želimo otvoriti ozbiljnu raspravu među ljudima koji imaju iskustvo s terena. Ako ste se vratili u Hrvatsku, napišite nam: što je funkcioniralo dobro, a gdje ste naišli na problem? Zdravstvo? Pedijatar? Vrtić? Škola? Stanovanje? Posao? Priznavanje diploma? Porezna uprava? HZZ? HZZO? Dokumenti? Pokretanje tvrtke? Ili je vaše iskustvo bilo potpuno pozitivno?

Posebno nas zanima grad ili općina u koju ste se vratili, jer upravo želimo vidjeti koliko se iskustva razlikuju od regije do regije.

Možda ćemo tek tada dobiti realnu sliku što Hrvatskoj zapravo treba za sljedeću fazu politike povratka.

Jer cilj ne bi trebao biti samo:

„Vratite se.”

Cilj bi trebao biti:

„Vratite se – a mi smo se pripremili da ovdje možete ostati.”

Pošaljite nam svoju priču

Vratili ste se u Hrvatsku? Podijelite svoje iskustvo s nama — dobro ili loše, svaka priča pomaže sljedećoj obitelji da lakše prođe kroz isti proces.

Želite li postati suradnik ili partner inicijative? Javite nam se na inf@povratnici.hr.