Blagdanska seoba Hrvata: put kući koji nije samo kilometraža

Kako se približavaju božićni blagdani, europske autoceste ponovno se pune vozilima s njemačkim, austrijskim i švicarskim registracijama. Bez obzira na gužve, vremenske uvjete i umor, put prema Hrvatskoj za stotine tisuća ljudi ima jedno značenje – ide se kući. To nije turistički odlazak, već povratak roditeljima, staroj kući i ljudima koji te čekaju.

Svake zime prema Hrvatskoj krene veliki val iseljenika. Točne brojke ne postoje jer je riječ o privatnim putovanjima, ali prema procjenama temeljenima na prometnim podacima, broju iseljenika i gužvama na graničnim prijelazima, između 280.000 i 350.000 ljudi iz Njemačke, Austrije i Švicarske dolazi u Hrvatsku u božićno-novogodišnjem razdoblju. Najviše ih dolazi iz Njemačke, zatim iz Austrije, dok Švicarska bilježi manji, ali stabilan broj dolazaka. Većina putuje osobnim automobilima i kombijima, često s djecom koja domovinu upoznaju kroz blagdane i kratke posjete.

Dolazak u vlastiti grad ili selo uvijek nosi posebnu težinu. Tabla s imenom mjesta je ista, ali osjećaj povratka je drugačiji. Stara kuća stoji, možda malo tiša nego nekad, ali prepoznatljiva. U kuhinji se osjete poznati mirisi, a razgovori počinju već na vratima. Ako su roditelji još tu, taj susret briše kilometre i godine. Zagrljaji su duži, kava se pije sporije, a vrijeme kao da nakratko stane.

Ako roditelja više nema, odlazi se zapaliti svijeća. Mirno i s poštovanjem. Ne iz tuge, nego iz potrebe da se ne prekine veza s mjestom odakle se krenulo. Jer dom nisu samo zidovi, nego i uspomene koje nosiš sa sobom.

Život u iseljeništvu često znači biti između dva svijeta. U Njemačkoj si često stranac, u Hrvatskoj onaj koji je otišao. Tamo si došljak, ovdje „Švabo“. Ipak, za blagdane te etikete gube smisao. Ostaje samo osjećaj pripadnosti i potreba da se barem na kratko bude tamo gdje se govori isti jezik bez objašnjavanja.

Za neke je ovaj dolazak čista nostalgija. Za druge je to nužno punjenje baterija nakon godine rada od jutra do mraka. Za stolom se razgovara o poslu, plaćama, cijenama i životu „gore“, o djeci koja sve češće miješaju jezike i o povratku koji se uvijek spominje, ali rijetko planira. Jede se domaće, popije se čaša više i shvati se koliko je malo vremena na raspolaganju.

Gepaci su puni u oba smjera. U Hrvatsku se donose pokloni, odjeća i sitnice za obitelj. U povratku se nose suhomesnati proizvodi, sir, vino, rakija i sve ono što se ne može kupiti ili nema isti okus. To nije navika, to je mali ritual – da se dio doma ponese natrag.

Blagdani završe brže nego što bi itko htio. Autoceste se ponovno pune, ovaj put prema sjeveru. Povratak znači povratak u rutinu – posao, obveze i svakodnevni ritam. Umor je veći nego pri dolasku, ali osjećaj je lakši. I već negdje na granici ili na benzinskoj postaji spominje se Uskrs, sljedeći dolazak i novi krug.

Ova blagdanska seoba nije turizam i nije statistika. To je živa veza s domovinom koja još uvijek traje. Dok god za Božić stotine tisuća ljudi sjedaju u automobile i kreću prema Hrvatskoj, jedno je sigurno: možda se ne vraćamo zauvijek, ali se vraćamo kad god možemo – i o povratku razmišljamo svaki dan.