Od slavonske svinjokolje do europskih cesta: dijaspora, domaća hrana i realna razvojna prilika Hrvatske

Dok se u slavonskim dvorištima i dalje, iz godine u godinu, održava tradicionalna svinjokolja, rijetko se govori o tome da dio tog mesa ne ostaje u Hrvatskoj. Kobasice, kuleni, slanina i čvarci putuju tisućama kilometara – u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Irsku i druge zemlje Europske unije – do stolova hrvatskih iseljenika. Ta tiha, neformalna logistika već godinama funkcionira i jasno pokazuje da potražnja za domaćom hranom iz Hrvatske stvarno postoji.

Domaća hrana u dijaspori: što se već danas događa

Većina domaće hrane koja završi u dijaspori ne prolazi kroz klasične izvozne kanale. Ona putuje osobnim vozilima, autobusima, kombijima i kroz male, specijalizirane distributere. Na cestama diljem Njemačke sve češće se mogu vidjeti kombiji s natpisima „Kroatische Feinkost“, koji opskrbljuju hrvatske trgovine, restorane i privatne kupce, osobito u Bavarskoj, Baden-Württembergu i Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, ali i u manjim sredinama s jakom hrvatskom zajednicom.

U tim vozilima ne prevozi se anonimna industrijska roba, nego proizvodi s imenom i podrijetlom: suhomesnati proizvodi s OPG-ova, sirevi, vina, rakije i sezonska domaća hrana. Činjenica da se ovakav oblik distribucije razvio gotovo bez institucionalne potpore govori koliko je tržište već formirano, a sustav ga još ne prepoznaje.

Zašto dijaspora traži baš hrvatsku hranu

Razlozi nisu samo emotivni. Iseljenici sve češće svjesno biraju domaću hranu jer:

• znaju njezino podrijetlo
• vjeruju proizvođaču, a ne etiketi
• traže okus i kvalitetu koju industrijska proizvodnja ne može ponuditi

Zanimljivo je da je čak i industrijska hrvatska hrana u Njemačkoj često označena kao “Bio”, dok se ista takva hrana u Hrvatskoj prodaje kao običan proizvod. Hrana s OPG-ova često nema etiketu, ali ima ono što dijaspora traži – povjerenje i kontinuitet kvalitete.

Financijski okvir realnog scenarija – stvarne cijene s terena

Iskustva s terena, posebno iz Njemačke, Austrije i Švicarske, pokazuju da je raniji raspon cijena bio prenizak. Realna tržišna cijena domaćih proizvoda u dijaspori danas se kreće od 8 do 10 eura po kilogramu, a za premium proizvode često i znatno više.

U praksi:

• za kulen, domaću šunku, sušenu slaninu i tradicionalne kobasice cijena često prelazi 10 eura po kilogramu
• mnogi kupci u dijaspori uopće ne pitaju za cijenu, nego za podrijetlo, način proizvodnje i tko stoji iza proizvoda
• domaća hrana se ne kupuje kao roba, nego kao vrijednost i identitet

U tom okviru, tržište u realnom scenariju vrijedi:

190 do 350 milijuna eura godišnje, bez agresivnog širenja i bez masovne proizvodnje.

To znači da:

• OPG-ovi mogu ostvarivati znatno veću dodanu vrijednost
• fokus ostaje na kvaliteti, a ne na količini
• nema potrebe za industrijalizacijom proizvodnje

OPG-ovi – temelj koji se uporno gura na rub

U Hrvatskoj postoji više od 160.000 registriranih OPG-ova, ali velik dio njih:

• radi na rubu isplativosti
• nema siguran plasman
• opterećen je birokracijom

Istovremeno, upravo su OPG-ovi:

• temelj ruralnog prostora
• čuvari kvalitete i tradicije
• proizvođači hrane kakvu europsko tržište sve više traži

Problem nije u znanju ni volji, nego u nedostatku povezivanja proizvodnje, logistike i tržišta.

Čista zemlja, pitka voda i vrijedne ruke

Hrvatska raspolaže resursima koje mnoge zemlje više nemaju: velikim dijelom nezagađenim poljoprivrednim tlom, obiljem pitke vode i ljudima koji znaju raditi zemlju. U svijetu rastuće nesigurnosti opskrbe hranom, to nije slabost, nego strateška prednost.

Povratak korijenima kao razvojna strategija

Uz rast IT sektora i digitalne ekonomije, važno je jasno reći:
najvrjedniji resursi Hrvatske nisu samo tehnologija, nego zemlja, voda i ljudi.

Poljoprivreda nije suprotnost razvoju. Ona je stabilnost, sigurnost i temelj na kojem se može graditi i povratak ljudi i dugoročna održivost države.

Zaključak: realna prilika, ne romantika

Dijaspora već postoji.
Potražnja već postoji.
Domaća proizvodnja već postoji.

Ono što nedostaje jest organizacija, strategija i aktivacija tromog sustava.

Hrvatska ne mora hraniti cijelu Europu, ali ne smije propustiti priliku hraniti vlastite ljude – kod kuće i izvan granica.
U zemlji čiste zemlje, pitke vode i vrijednih ruku, poljoprivreda nije problem prošlosti. Ona je realna razvojna prilika sadašnjosti.