Prema službenim podacima, tijekom 2024. iz Hrvatske se iselilo oko 39.000 ljudi, dok se vratilo približno 13.000 hrvatskih državljana. Ti brojevi ne govore o “velikom povratku”, ali govore o nečemu drugom – o ljudima koji se žele vratiti, koji imaju znanje, iskustvo i često vlastiti kapital. Pitanje je samo: što ih ovdje čeka?

Hrvatska danas stoji pred tihim, ali presudnim izborom. S jedne strane, zemlja bilježi pozitivan migracijski saldo, no on se uglavnom temelji na dolasku stranih radnika. S druge strane, povratak hrvatskih iseljenika postoji, ali ostaje skroman i nedovoljno sustavno vođen. Iza suhih statistika krije se ključno pitanje: koristimo li vlastiti potencijal ili ga i dalje prepuštamo drugima?
Prema službenim podacima, tijekom 2024. iz Hrvatske se iselilo oko 39.000 ljudi, dok se vratilo približno 13.000 hrvatskih državljana. Ti brojevi ne govore o “velikom povratku”, ali govore o nečemu drugom – o ljudima koji se žele vratiti, koji imaju znanje, iskustvo i često vlastiti kapital. Pitanje je samo: što ih ovdje čeka?
Povratnici se u praksi prečesto susreću s tromim sustavom, nejasnim mjerama i administracijom koja još uvijek nije prilagođena brzini modernog života. Država često šalje poruku da su povratnici poželjni, ali ta poruka rijetko se pretače u jednostavne, razumljive i učinkovite procedure. Posljedica toga je da uspijevaju uglavnom oni koji se ne oslanjaju na sustav, nego na sebe.
Posebno je zabrinjavajuće što se sustavno zanemaruje jedan od najvećih resursa povratnika – ljudi koji govore njemački ili engleski kao materinji jezik, koji razumiju tržišta najjačih europskih ekonomija i koji znaju kako funkcioniraju uređeni sustavi. Taj potencijal država uglavnom ne prepoznaje, iako su ga pojedine veće privatne tvrtke i hotelski lanci već odavno počeli koristiti.
Zato vrijedi postaviti i jedno hipotetsko, ali važno pitanje: što bi se dogodilo kada bi se u Hrvatsku vratilo 50.000 ljudi u jednoj godini? Ne socijalnih slučajeva, nego obitelji s kapitalom, djecom i radnim navikama stečenim u inozemstvu. Takav povratak ne bi bio trošak, nego snažan razvojni impuls – za proračun, demografiju, obrazovanje i dugoročnu stabilnost države. Bio bi to događaj ravan velikim investicijama, ali s trajnim učinkom.

Problem je u tome što takve prilike ne čekaju zauvijek. Globalna utrka za radnu snagu i znanje već traje, a zemlje koje su brže reagirale danas ubiru plodove. Ako Hrvatska sada ne otvori oči, možda više neće imati vremena kasnije. Povratnici neće čekati da se administracija probudi – oni će izabrati sredinu u kojoj se mogu brže i sigurnije realizirati.
Zato je nužno aktivirati tromi institucionalni mehanizam i, bez velikih riječi, ali s jasnom namjerom, omogućiti tranziciju koja bi svima koristila. Povratak ljudi ne treba promatrati kao problem koji treba “rješavati”, nego kao priliku koju treba dočekati spremno, otvoreno i – napokon – s osmijehom.
Jer povratnici ne donose samo ljude. Donose znanje, kapital, djecu, jezike i vjeru da ova zemlja može bolje. A Hrvatskoj je danas, možda više nego ikad, potrebna upravo ta vjera.
Leave a comment