ŠOKANTNA SUDBINA HRVATA IZ NJEMAČKE: Izdaja vlastitog sina, glad, sljepoća i borba za goli život

Sestra progovara nakon godina šutnje: “Znala sam da se nešto strašno događa. Još se borimo za njegovo dostojanstvo.”

U jednom splitskom kvartu danas živi starac čiji je život krenuo u potpuno neočekivanom i tragičnom smjeru. Prije desetljeća krenuo je u Njemačku sa snovima o sigurnijem životu, domovini u kojoj će stvoriti obitelj i mirnu starost. Umjesto toga, dočekale su ga bolest, nepravda i izdaja najbližih.

Riječ je o Anti L., teško bolesnom hrvatskom umirovljeniku koji je dugi niz godina živio u Njemačkoj. Bio je pod skrbništvom, prepušten na milost i nemilost osobi koja mu je trebala pomagati, a zapravo mu je uskraćivala osnovna prava – informacije, dokumente, zdravstvenu skrb i pristup vlastitoj mirovini. Paralelno s time, njegov vlastiti sin potpuno ga je zanemario. Ante je, doslovno, sveden na život u mraku, gladi i bespomoćnosti.

Njegova sestra Marija godinama je pokušavala spasiti brata i vratiti mu dostojanstvo. Nakon duge borbe uspjela ga je dovesti u Hrvatsku, ali problemi sa skrbnicom i dalje ograničavaju njegova prava, uključujući i isplatu mirovine.

Prvi znakovi nepravde

Ante je živio sa suprugom u njihovoj kući u Njemačkoj. Kada se ona teško razboljela, brinuo se o njoj najbolje što je mogao – sve do dana kada su je bez objašnjenja odvezli iz kuće. Nitko mu nije rekao gdje je, pa ju je sam, danima i mjesecima, tražio na biciklu u svim ustanovama koje je mogao pronaći. Na kraju ju je locirao u ustanovi za teško bolesne pacijente, ali taj događaj obilježio je početak njegovog pada.

Potom je, nakon moždanog udara i sve slabijeg zdravlja, prestao odgovarati na pozive. Sestra je odmah osjetila da nešto nije u redu. Sin je, na njezinu molbu, otišao do kuće tek navečer – i javio da ga “nema” i da “ne zna što da radi”.

Ispostavilo se da je Ante već pet dana bio u bolnici, a njegov sin i skrbnica to nisu znali.

Glad, sljepoća i potpuna izolacija

Nakon smrti supruge, Ante je želio doći u Hrvatsku, ali su mu sin i skrbnica uzeli dokumente i kontrolirali mu mirovinu, dajući mu samo 500 eura mjesečno.

Godinama mu nitko nije omogućio liječenje očiju. Kada ga je sestra konačno dovela na pregled, ustanovljen je glaukom koji se mogao liječiti i operirati. No, čim se vratio u Njemačku, liječenje je prestalo. Nakon tri mjeseca potpuno je oslijepio.

U telefonskim razgovorima plakao je, govorio da ništa ne vidi, da ne može doći kući – i prva rečenica koja je Mariju slomila bila je:
„Gladujem.“

Caritas mu je donosio jedan obrok dnevno, u kartonskoj kutiji. Često nije imao ni vode.

Sin je negirao sve, tvrdeći da “Ante laže”. Skrbnica je prikrivala dokumente, uključujući putovnicu.

Pokušaji da ga se zadrži u Njemačkoj

Marijina prijateljica, koja je otišla na adresu gdje je Ante živio, zatekla ga je potpuno iscrpljenog i dezorijentiranog. Tek tada je skrbnica priznala gdje je sakrila putovnicu. No, nakon što je izjavila da “njemu ne treba više od 500 eura”, prekinula je svaku suradnju.

Marija je shvatila da joj ne preostaje ništa drugo:
“Spakirajte ga i pošaljite mi ga kući.”

I tako je Ante 1. studenog stigao u Hrvatsku – slijep, slab, ali barem na sigurnom.

Borba se nastavlja

Njemačko skrbništvo mu još uvijek ograničava prava, uključujući i mirovinu koju bi trebao primati u Hrvatskoj. Hrvatske institucije su bile spremne prebaciti njegovu mirovinu, no stigao je prigovor – skrbnica osporava isplatu.

Marija pita ono što bi pitao svaki čovjek:

• Zašto njezin brat nije liječio glaukom kad se moglo?
• Zašto je živio s jednim obrokom dnevno?
• Zašto mu je uskraćivan novac koji je sam zaradio?
• Tko će odgovarati za sljepoću, glad i poniženje koje je pretrpio?
• Kako je moguće da sustav dopušta takvo zanemarivanje?

“Kažu da je Njemačka uređena država”, zaključuje sestra, “ali u slučaju mog brata — sustav je potpuno zakazao.”