„Mislili smo da je smak svijeta“: Potresna ispovijest ratne liječnice iz pakla Vukovara — pjesma ranjenika koja je probudila nadu

U bolnici pod opsadom, bez vode, lijekova i struje, liječnici su birali kome spasiti život — dok je na zgradu padalo i do 700 granata dnevno.

Tijekom krvave, tromjesečne opsade Vukovara 1991. godine, gradska je bolnica postala jedino utočište tisućama ranjenih, iako je i sama bila neprestano bombardirana. Na njezinu krovu stajao je znak Crvenoga križa, ali granate nisu prestajale. U tim nemogućim uvjetima, u podrumu bolnice, radila je mlada liječnica Mirjana Semenić Rutko, koja danas svjedoči o danima kakve, kaže, čovjek nikada ne može zaboraviti.

„U bolnicu sam došla kao stažistica – i odmah završila u paklu“

U ljeto 1991., netom nakon diplome, došla je na staž u vukovarsku bolnicu. U samo nekoliko dana, stažiranje je postalo ratni rov. Lijekova nije bilo dovoljno. Instrumenata nije bilo dovoljno. Vode gotovo ništa.

„Pred kraj smo imali dvije litre vode dnevno. Doslovno smo birali hoćemo li ju popiti ili se oprati“, kaže.

U tri mjeseca opsade liječeno je oko 4000 ranjenika, a izvedeno više od 2250 operacija – često uz svijeće, često bez bitnih instrumenata, često bez sna.

Jedan od najtežih trenutaka bio je kada su joj na ruke donijeli ranjeno šestomjesečno dijete.

„U takvom paklu gledate bespomoćno biće i znate da mu ne možete pružiti ono što bi mu u normalnim uvjetima spasilo život.“

„U jednom trenutku mislili smo da je kraj svijeta – a onda je netko počeo pjevati“

Bolnica je dnevno trpjela 70 do 80 granata, a bilo je dana kada je na nju palo i 700 projektila. Studeni 1991. donio je potpuni kaos – obrana je pucala, hrane više nije bilo.

Ali upravo tada dogodio se trenutak koji liječnica nikada neće zaboraviti.

„Bolnica se tresla od bombardiranja, mislili smo da je gotovo. A onda je jedan ranjenik, koji je jedva mogao govoriti, tiho počeo pjevati ‘Glory, Glory, Aleluja’. Ubrzo smo mu se svi pridružili. Bio je to trenutak potpune nemoći – i potpune zajedništva.“

Pomicanje granica izdržljivosti

„Svako jutro govoriš sebi: danas ne može biti gore nego jučer. A onda dan krene i shvatiš da ipak može. No ipak nastavljaš, jer jedini smisao koji vidiš jest pomoći drugima.“

Ulazak JNA i odlazak iz grada

Kada je JNA ušla u krug bolnice, liječnica priznaje – svi su bili prestravljeni. Vukovar je pao. Dana 20. studenoga krenuo je konvoj kojim je napustila grad.

„Oproštaji su bili strašni. Govorili smo jedni drugima: ‘Vidimo se u Zagrebu.’ A mnogi nikada nisu stigli.“

Tek po dolasku u Zagreb saznali su da brojni pacijenti i branitelji nikada nisu izašli iz bolnice – odvedeni su i ubijeni na Ovčari.

Povratak u Vukovar i život nakon svega

Semenić Rutko vratila se u svoj grad 1999. godine. U ratu je izgubila zaručnika; otac i šogor završili su u logorima.

Unatoč svemu, nastavila je liječiti i graditi zajednicu: prvo u bolnici, zatim u Domu zdravlja, a kasnije je otvorila vlastitu ginekološku ordinaciju.

„Ne želim živjeti u 1991. godini, niti biti teret sebi i sinu. Ali zaboraviti ne smijemo. Ako mi stariji ne prenesemo istinu mladima – tko će?“