Zašto se interes za povratak u Hrvatska širi – i zašto poticaji u toj priči gotovo ne igraju ulogu

U javnom prostoru često se stvara dojam da se povratnici u Hrvatsku vraćaju zbog državnih poticaja, subvencija i jednokratnih mjera. Međutim, u stvarnosti ti poticaji rijetko igraju ozbiljnu ulogu u donošenju odluke o povratku. Za većinu ljudi oni nisu razlog, nego eventualni dodatak – i to često zanemariv.

Poticaji postoje, ali nisu presudni – ni po iznosu ni po logici

Državni i lokalni poticaji za povratnike u pravilu se kreću u iznosima koji ne mogu promijeniti životnu odluku. Jednokratne isplate, subvencije za samozapošljavanje ili manji porezni popusti nisu cifre s kojima se može riješiti stanovanje, sigurnost obitelji ili dugoročna egzistencija.

Zbog toga:

• mnogi povratnici poticaje uopće ne uzimaju
• dio ljudi ih ne želi zbog dodatne birokracije
• dio ih smatra simboličnima, a ne stvarnom podrškom

Za obitelj koja se vraća s djecom, nekoliko tisuća eura ne mijenja ključnu računicu, pogotovo u usporedbi s troškovima stanovanja, školstva i prilagodbe.

Drugim riječima: poticaji ne potiču povratak – oni eventualno ublažavaju trošak već donesene odluke.

Ključni problem nije novac, nego administracija

Ako se razgovara s povratnicima, vrlo brzo postaje jasno da je najveća prepreka nejasan i spor sustav, a ne manjak jednokratnih mjera.

Najčešći problemi s kojima se susreću:

• neusklađene informacije između institucija
• dugotrajno rješavanje prebivališta, poreznog statusa i zdravstvenog osiguranja
• nejasna pravila za remote rad i inozemne prihode
• izostanak jednog centralnog mjesta za povratnike

Mnogi ljudi koji su godinama živjeli u uređenim sustavima ne odustaju zbog novca, nego zbog rečenice:
„Dođite sutra“ ili „to nije u našoj nadležnosti“.

Nedostatak regionalnog plana – svi se tretiraju isto, a potrebe su različite

Jedan od najvećih promašaja povratničke politike jest činjenica da se Hrvatska često promatra kao homogena cjelina, iako su razlike među županijama ogromne.

U praksi:

• pojedine županije imaju suficit radne snage, ali manjak kvalitetnih poslova
• druge imaju ozbiljan deficit radnika, ali nemaju aktivne programe privlačenja povratnika
• ruralna područja nude nekretnine, ali ne i infrastrukturu
• urbani centri nude posao, ali ne i pristupačno stanovanje

Bez jasne analize po županijama – tko nedostaje, što nedostaje i kome se povratnici konkretno trebaju – povratak ostaje prepušten individualnom snalaženju.

Što bi imalo stvarni učinak?

Povratnici ne traže privilegije, nego funkcionalnost. Umjesto simboličnih poticaja, interes bi se mogao pretvoriti u stvarni povratak kroz:

• brzu i jasnu administrativnu proceduru
• jedinstveni „povratnički status“
• poreznu i pravnu sigurnost za prvih nekoliko godina
• regionalne planove zapošljavanja po županijama
• povezivanje povratnika s konkretnim potrebama lokalnih sredina

Drugim riječima: ljudima ne treba jednokratni novac, nego dugoročna predvidivost.

Zaključak

Interes za povratak u Hrvatsku ne raste zbog poticaja. On raste unatoč njima.
Ljudi razmišljaju o povratku zbog umora, djece, stanovanja, vrijednosti i osjećaja kontrole nad vlastitim životom.

Ako se želi da se taj interes pretvori u stvarni povratak, fokus se mora pomaknuti:

• s iznosa na sustav
• s mjera na provedbu
• s općih rješenja na regionalne potrebe

Tek tada povratak može postati realna i održiva opcija, a ne samo tema u grupama i komentarima.